Dodaj wydarzenie
Kalendarz
Moje konto
Učeći o polonistici u Hrvatskoj, osjeća se dah poljske povijesti.
To su tragovi na raznim kutovima povijesti
ostavili su svoj poseban trag i preživjeli stoljećima.
Hrvatska krije fascinantne tragove poljske povijesti koji se nalaze u raznim regijama ove prekrasne zemlje. Ti su tragovi ostavili značajan trag kroz povijest.
Konkretno, duž obale Jadranskog mora, od sjeverne Istre do južne Dalmacije, mogu se pronaći tragovi poljske zajednice. No, prisutnost Poljaka u Hrvatskoj nije ograničena samo na obalu – njihovi tragovi se nalaze iu Zagrebu i Slavoniji, istočnom dijelu Hrvatske. Trenutno u Hrvatskoj živi oko 3000 Poljaka, iako službeni popisi stanovništva poljske manjine ne odražavaju uvijek stvarnost. U Hrvatskoj se svakih 10 godina provodi popis stanovništva, a zadnji će se održati 2022. godine. Štoviše, mnogi ljudi dolaze u Hrvatsku na kraće vrijeme, što dodatno utječe na promjenu prirode poljske zajednice.
Najveća koncentracija Poljaka je u gradovima kao što su Zagreb, Split, Rijeka i Osijek. Suvremena poljska emigracija koncentrirana je uglavnom na jadranskoj obali.
Iseljavanje u Hrvatsku može se podijeliti u tri glavna razdoblja.
Prvo iseljavanje dogodilo se u doba Austro-Ugarske i naziva se “preseljavanjem za bolje sutra”. U to vrijeme većinom seljaci i siromašniji intelektualci iz Galicije iseljavaju se u sjeverozapadnu Bosnu i hrvatsku Slavoniju, naseljavajući, između ostalih, u mjestima kao što su Staro Petrovo Selo, Sibinj, Nova Gradiška, Suzi, Bilje, Kaniža i Vrbova. Procjenjuje se da je tada rodni kraj napustilo oko 25.000 stanovnika.
Poljaci koji su stigli u Hrvatsku nisu zatekli očekivane plodne zemlje, gotove kuće i potpuno opremljena gospodarstva, kao ni hitan posao koji ih je navodno čekao. Vjerovali su osvajaču koji je lukavo naselio pustoši u Slavoniji. Zatekli su neobrađenu zemlju i često su bili prisiljeni živjeti u improviziranim skloništima, tzv kolibe od blata koje su morali sami kopati. Mještani su ih podsjetili da su oni ovdje samo gosti i da nisu vlasnici zemlje. S vremenom su poljski imigranti počeli raditi na vlastitoj farmi, školovati se i čak se pridružiti vojsci Ujedinjenog Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Važnu ulogu u njihovim životima imalo je i katoličko svećenstvo, pružajući im skrb i podršku.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata, 1946. godine, Poljska i Jugoslavija sklopile su sporazum o repatrijaciji ovih doseljenika i mogućnosti njihova povratka u Poljsku. Na temelju tog sporazuma oko 18.000 Poljaka vratilo se u Poljsku, uglavnom u regiju Bolesławiec. Ostali su odlučili ostati u Hrvatskoj i postupno se asimilirali u lokalne zajednice. Opisujući sebe nakon povratka u Poljsku, rekli su: “Došli smo kao doseljenici u stranu zemlju i doživljavali su nas kao strance; nakon povratka u domovinu također su nas smatrali drugačijima.”
Imao sam veliko zadovoljstvo razgovarati s potomcima prvih doseljenika – bilo je to za mene jedinstveno iskustvo. Bilo je to u naselju Petrovo Selo. Promatrajući te ljude, mogao sam vidjeti koliko je duboko ukorijenjen njihov osjećaj pripadnosti poljskoj baštini. Posebno se sjećam jednog razgovora. Neki čovjek je sjeo do mene i počeo pričati svoju priču. Nažalost, u početnoj fazi bilo mi je teško razumjeti njegove riječi, ali tijekom ovog razgovora doživio sam iznimnu analizu. Palo mi je na pamet pitanje: “Nije ni hrvatski ni poljski. Koji je to jezik?” Tek sam s vremenom shvatio da je taj čovjek, koji se toliko identificirao s poljskom kulturom, jako poštovao svoje pretke, razgovarao sa mnom na poljskom, ali na drugom dijalektu – bio je to jezik Sienkiewicza, Reymonta ili Orzeszkove, koji je prošao dolje je već generacijama. Ovaj mi je susret pokazao kako jezik i kultura mogu biti iznimno složeni i puni suptilnih nijansi. Pokazalo je da se bez obzira na evoluciju i mijene jezika u njemu može pronaći živa povijest i baština. Ova mi je priča izuzetno važna jer pokazuje koliko snažne veze povezuju ove zajednice s poljskim tradicijama i kako su one preživjele kroz stoljeća, oblikujući jedinstveni jezik i kulturu koje su naslijedile sljedeće generacije. Trenutno najveći broj potomaka raseljenih živi u Osijeku, najvećem slavonskom gradu. No, u Bolesławiecu je osnovan krug potomaka povratnika koji njeguje sjećanje na svoje pretke.1
Ova priča pokazuje bogatstvo poljske baštine u Hrvatskoj i značajan doprinos Poljaka razvoju raznih regija u zemlji.
Fotografija 1 – Prvo iseljavanje – Slavonija; izvor: zbirke PTK “Wisła” u Osijeku
Dugo iseljavanje je tzv „Polonija srca“ – ovaj pojam izaziva interes jer je jedinstven i iznimno rijedak pojam u kontekstu poljskih dijaspora diljem svijeta. Zašto onda govorimo o “Poloniji srca”? Evo objašnjenja: ovaj fascinantan pojam rođen je 1970-ih, u doba procvata socijalističke Jugoslavije. Tada su poljske tvrtke za svoje zaposlenike organizirale odmor na sunčanom Jadranu. Poljakinje su imale priliku upoznati zgodne, galantne južnjake tijekom vrućih dana i toplih, rasplesanih večeri. Naizgled običan godišnji odmor pretvorio se u nešto više kada su osjećaji procvjetali na hrvatskom suncu.
S vremenom su te vruće i emotivne romanse prerasle u trajne brakove i obitelji koje su svoje korijene pustile na ovoj hrvatskoj zemlji. Ljubav i razumijevanje među narodima bile su glavne teme ovih priča. Upravo te priče o “Poloniji srca” čine jedinstveno poglavlje u povijesti poljske emigracije. S jedne strane, to je dokaz da ljubav ne poznaje granice i nacionalnosti, as druge, da je Hrvatska mjesto gdje su srca Poljaka našla svoju sreću. Ove su priče nadahnuće i primjer da ljubav može preživjeti sve poteškoće i kulturološke razlike, povezujući ljude iz različitih dijelova svijeta. Danas je “Polonija srca” vrijedan element multikulturalnog krajolika Hrvatske, gdje se isprepliću Poljska i Hrvatska, stvarajući jedinstvene veze koje će trajati mnogim generacijama.
Organizacije društava poljske dijaspore i njihovih prijatelja u Hrvatskoj.
Godine 1912. rođeno je Prvo društvo “Kolo poljsko-jugoslavenskog prijateljstva”, koje je poznato i kao “Ognisko Polskie”. Ovaj povijesni trenutak ključan je jer je bio prvi korak u izgradnji trajnih veza između Poljaka i Jugoslavena. Društvo je osnovano na inicijativu vrsnog pjesnika i prevoditelja poljske književnosti Julija Benešića. Neprocjenjiv je njegov doprinos širenju poljskih klasika, kao što su Mickiewicz, Słowacki, Żeromski, Sienkiewicz, Reymont i mnogi drugi. Kao predsjednik Ognisko Polskie, Benešić je dobio priznanje za svoje djelovanje i zalaganje za promicanje poljske kulture.
Fotografija 2 – Poljski kamin – Zagreb, ul. Prera Dovjceva. Ne. 19 Izvor: Kwaśniak Franciszek „Pastoralne potrebe Poljaka u Bosni u međuratnim godinama, stranica 280.
Društvo je nastavilo s radom do 1914. godine, kada je izbio Prvi svjetski rat. Ipak, nisu izgubili duh suradnje. U jesen 1929., u razdoblju stabilizacije nakon rata, osnovano je novo Udruženje Poljaka pod istim imenom, “Ognisko Polskie”. Cilj joj je bila integracija i međusobno pomaganje Poljaka koji ostaju u Hrvatskoj. Broj članova ovog Kruga bio je 901, što dokazuje veliki interes i uključenost Poljaka u izgradnju zajednice.
Glavni cilj “Ognisko Polskie” bio je promicanje poljske kulture. Organizirane su izložbe i koncerti, a osnovana je i poljska škola čija je zadaća bila prenošenje kulturne baštine mlađim generacijama. Štoviše, Udruga je imala za cilj poduprijeti trgovinsku i kulturnu suradnju između Poljaka i Hrvata.
Godine 1922. u Hrvatskoj je osnovano Hrvatsko društvo za kulturnu suradnju s Poljskom, koje je privuklo hrvatske intelektualce. Glavni cilj ovog Društva bio je promicanje poljske klasične književnosti i obilježavanje poljskih državnih praznika. Bila je to prilika za izgradnju mostova između obiju nacija kroz zajedničke kulturne i obrazovne ciljeve.
Godine 1936. naziv organizacije je promijenjen u “Društvo prijatelja Poljske”, čime su još više naglašeni prijateljski odnosi između Hrvata i Poljaka. Neizmjerno snažan interes za poljsku kulturu i tradiciju bio je temelj njihovih aktivnosti. Godine 1939., radi još većeg zbližavanja dva naroda, osnovana je podružnica ovog Društva u Splitu.
Godine 1940. organizacija je prihvatila novi naziv – “Društvo prijatelja poljskog naroda”. Europa je u to vrijeme bila pod nacističkom okupacijom, a Hrvatska također pod utjecajem fašista. Glavni cilj Društva bio je pomaganje poljskim izbjeglicama pred opasnostima i okupacijom. Bila je to jedinstvena inicijativa koja je izražavala solidarnost među narodima i suosjećanje u teškim ratnim vremenima.
Nažalost, 1942. godine, za vrijeme fašističke okupacije Hrvatske, Društvo prijatelja poljskog naroda prestalo je postojati zbog uhićenja i tragične sudbine predsjednika i mnogih drugih članova organizacije od strane okupatora. Unatoč ovim teškim događajima, njihovo nasljeđe podsjeća na duh suradnje među narodima i na nepokolebljivu predanost obrani kulturnih i humanitarnih vrijednosti koje su dosljedno važne u povijesti Hrvatske i Poljske. 2
U Zagrebu nalazimo poljske tragove koji su postali trajni dio povijesti ovoga grada.
Adolf Moszyński (1843.-1907.), potomak barskog konfederata, bio je zagrebački gradonačelnik u tri mandata, od 1892. do 1904. godine. Svojim djelovanjem značajno je utjecao na modernizaciju i razvoj grada. Tijekom njegove vladavine izvršene su mnoge ključne investicije, uključujući izgradnju komunalne kanalizacije, a izgrađene su i monumentalne građevine poput Muzeja Mimara, Narodnog kazališta i Trga Franje Josefa (danas Trg kralja Tomislava). Potonji je jedno od najreprezentativnijih mjesta u Zagrebu, a karakteristična kupola Umjetničkog paviljona jedan je od njegovih glavnih prepoznatljivih elemenata. Moszyński je također odigrao važnu ulogu u uvođenju prvih taksija u grad, što je u to vrijeme bila novost i unaprijedilo javni prijevoz.
Fotografija 29 – Adolf Moszyński – gradonačelnik Zagreba;
Izvor: Wikipedia.hr
Slavoj Penkala (1871.-1922.) ličnost je iznimnih znanstvenih i izumiteljskih postignuća koja je ušla u povijest ne samo Hrvatske, već i cijele Europe. Bio je specijalist za kemiju, fiziku, dizajn zrakoplova i mehaniku. Afirmaciju je stekao patentiranjem čak 80 različitih izuma. To uključuje revolucionarne inovacije kao što su mehanička olovka, patronska olovka, termos boca, termofor, mehanička četkica za zube, deterdžent za pranje rublja i lijek za reumu. Godine 1910. Penkala je konstruirao prvi zrakoplov u Hrvatskoj, a njegov hangar postao je uvod u izgradnju buduće zračne luke u Zagrebu. Valja istaknuti da su Penkalini izumi patentirani u čak 35 zemalja, što naglašava njihov međunarodni utjecaj i važnost.
Fotografija 30 – Penkala, Slavoljub Eduard – konstruktor
Ova dva čovjeka, Adolf Moszyński i Slavoj Penkala, ostavili su trajno naslijeđe u Zagrebu, suobličavajući njegovu kulturu i razvijajući njegovu infrastrukturu. Njihov doprinos životu grada i upis u povijest zagrebačke zajednice nedvojbeno je vrijedan divljenja.
Grof Ignacy Korwin Milewski (1846.-1926.) i njegov otok St. Katarine, smješten u blizini pitoresknog grada Rovinja u Istri, mjesto je fascinantne povijesti i izvanredne baštine.
Grof Milewski, poznat prvenstveno kao veliki kolekcionar poljskog slikarstva, okupio je veliku zbirku djela najistaknutijih umjetnika s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Njegova zbirka sastojala se od preko 200 slika koje bi mogle napuniti mnoge muzeje. Vodeći umjetnici čija su djela činila njegovu zbirku jedinstvenom bili su slikari kao što su Aleksander Gierymski, Józef Chełmoński, Józef Pankiewicz, Leon Wyczółkowski, Alfred Wierusz-Kowalski, Anna Bilińska-Bohdanowicz, Jan Stanisławski, Jacek Malczewski, Jan Matejko i mnogi drugi. Grof Milewski ne samo da je skupljao umjetnine, već je bio i strastveni putnik, što ga je navelo da posjeti mnoge kutke svijeta. No, nakon brojnih putovanja, u 53. godini života odlučio se skrasiti na jednom mjestu, ostvarivši ekstravagantni plan kupnje otočića Sv. Katarine s porušenom palačom. Ovaj otok nalazi se u blizini slikovitog grada Rovinja u Istri.
Milewski je obnovu i rekonstrukciju palače povjerio vrsnom poljskom arhitektu Teodoru Talowskom koji je mjestu dao novi arhitektonski izgled. Grof Milewski proveo je na ovom otoku godine 1899-1926, vodeći zanimljiv i buran život. Bio je živopisna i ekspresivna ličnost, a na svoj račun pripisivao je mnoge osobine, poput megalomanije, mitomanije, kockara ili kolerika koji je uvijek imao velike geste. Bio je uključen u brojne poslove, a zahvaljujući golemim financijskim sredstvima mogao je strastveno razvijati svoju zbirku slika.
Na kraju života, iz perspektive vlastitog promišljanja, napisao je: “Imao sam i manjih postignuća, kao što je stvaranje najbolje zbirke poljskih slikara u Poljskoj”, i moglo bi se reći da ova izjava ima mnogo toga zajedničkog. s istinom.
Međutim, život grofa Milewskog donio je i značajnu količinu patnje. U kasnijim godinama života izgubio je posjede i pokretnu imovinu na područjima okupiranim od strane Sovjetske Rusije. Vrijednosni papiri koje je posjedovao izgubili su vrijednost. Uz to, doživio je i izljev krvi u mozak, što mu je drastično narušilo zdravlje. Grofovo financijsko stanje postalo je kritično, što ga je natjeralo da donese tešku odluku o prodaji svoje izvanredne zbirke. Nažalost, umro je u krajnjem siromaštvu, a obitelj mu je okrenula leđa. Priča o njegovom ukopu kaže da su ljudi koji su nekad radili za njega učinili to kao njegovu posljednju gestu.
Slika.31 – Portret grofa Ignacyja Korwina Milewskog – autor Leon Wyczółkowski, 1901.
U 2016. godini, u povodu 170. obljetnice rođenja i 90. obljetnice smrti grofa Ignacyja Korwin-Milewskog, održana su važna događanja u spomen na ovog iznimnog kolekcionara i mecenu. Odjel za zaštitu spomenika u Varšavi poduzeo je sanacijske radove s ciljem obnove i osiguranja nadgrobnog spomenika grofa koji se nalazi na groblju u Rovinju.
Ovaj važan pothvat omogućio nam je očuvanje sjećanja na grofa Milewskog i njegov doprinos razvoju poljske kulture i umjetnosti. Nadgrobni spomenik nije samo simbol počivališta velikog kolekcionara, već nas podsjeća na njegovu fascinaciju poljskim slikarstvom i ulogu koju je imao u njegovu promicanju i zaštiti. Zahvaljujući naporima Odjela za zaštitu spomenika u Varšavi, grofov nadgrobni spomenik zadržao je svoju povijesnu i umjetničku vrijednost.
Dodatno, u cilju daljnjeg širenja znanja o životu i djelovanju grofa Ignacyja Korwin-Milewskog, na pročelnom zidu nekadašnje palače grofa Milewskog, koja se nalazila na otočiću sv. Katarine u blizini pitoresknog grada Rovinja postavljena je staklena informativna ploča. Autor ove ploče je slikar Marek Moder. Ova ploča važan je izvor informacija o grofu Milewskom i njegovoj kulturnoj baštini.
Također ne treba zaboraviti da je nadgrobnu ploču financiralo poljsko Ministarstvo kulture i nacionalne baštine. Ova akcija naglašava važnost grofa Milewskog za poljsku kulturu i poljsku nacionalnu baštinu i simbolizira brigu Poljske za očuvanje i obilježavanje svojih istaknutih povijesnih ličnosti koje su pridonijele promicanju poljske kulture i umjetnosti u zemlji i inozemstvu. Na taj način grof Ignacy Korwin-Milewski i dalje ostaje izvor inspiracije i ponosa za buduće generacije.
Slika 32 – Grof grofa. Ignacy Korwin Milewski u Rovinju
Opatija (Abacja) i Lovran biseri su elitne turističke rekreacije, koji su na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće privlačili imućne turiste iz cijele Europe.
Prije izbijanja Prvog svjetskog rata, 1913. godine, broj posjetitelja ovih šarmantnih mjesta dosegnuo je čak 50.000, od čega 8.000 Poljaka. Ovi gradovi nisu bili samo popularna ljetovališta, već i ljekovita lječilišta, što ih je činilo vodećim rehabilitacijskim centrima na Jadranu. Mnogi renomirani poljski liječnici radili su u tim mjestima, brinući se o zdravlju i udobnosti turista. Vrijedno je spomenuti tako izvanredne liječnike kao što su dr. Henryk Ebers, poznat po osnivanju lječilišta u Krynici, i Ksawery Górski, tvorac lječilišta u Szczawnici. Također ne možemo zaboraviti na Dr. Bolesław Kostecki, koji je također pridonio razvoju ovih mjesta.
Mieczysław Orłowicz je u svom vodiču iz 1914. izvijestio da su Poljaci namjerno odabrali mjesta kao što je Opatija. U hotelu “Kronprinzessin Stefanii” i pansionima koje vode Poljaci, kao što su villa Mascagni, villa Peppina, villa Heim, Regina, može se naići na jedinstvenu atmosferu i vrhunsku uslugu. U Lovranu je bilo moguće koristiti i poljske domaćine, posebice vilu Atlanta i vilu i pansion Central, koje je vodila u duhu poljske tradicije i o kojima se brinula gđa Sidonia Romańczuk-Gadomska.
Svoj trag u ovim elitnim ljetovalištima nisu ostavili samo gosti, već i poznate osobe iz poljskog kulturnog i društvenog života. Boravkom na ovim pitoresknim mjestima ostavili su lijepi dio povijesti, nadahnuće i ponos budućim generacijama.
Henryk Sienkiewicz, vrsni poljski pisac i nobelovac, više je puta posjetio jadransku obalu na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Njegovi boravci su se između ostalog zbili: u Rijeci, Opatiji i Lovranu. U tim slikovitim krajevima, okruženim prekrasnim krajolicima, Sienkiewicz je pronašao inspiraciju za stvaranje svojih remek-djela. Tu, na obalama Jadranskog mora, započeo je rad na trećem dijelu svoje poznate trilogije “Gospodin Wołodyjowski” i ispisao prve skice na papirićima za svoj kultni roman “Quo Vadis”. Elitna Opatija također je imala čast proslaviti dodjelu Nobelove nagrade Sienkiewiczu, što je bio veliki događaj u povijesti poljske književnosti.
Godine 2001. u Opatiji, u Aveniji zasluga, otkrivena je bista Henryka Sienkiewicza, inicijativu koju je financirao Muzej književnosti u Poznańu. Ceremoniju otvaranja biste vodio je veleposlanik Jerzy Chmielewski, odajući počast izuzetnom piscu koji je na ovim mjestima pronašao ne samo inspiraciju, već je želio podržati i druge stvaraoce.
Sienkiewicz je bio i pokretač zaklada koje su financijski podupirale umjetnike. Jedan od korisnika njegove potpore bio je Stanisław Witkiewicz, a ta su mu sredstva omogućila boravak i rad u šarmantnom Lovranu, gdje su priroda i klima ovih mjesta bili izvrstan izvor umjetničke inspiracije.
Fotografija 34, Bista H. Sienkiewicza u Opatiji – foto Monika Waligórska 2014.
Opatija je ugostila i istaknute književne ličnosti na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, kao što su Maria Konopnicka, Zofia Nałkowska, Stefan Żeromski i Tadeusz Boy-Żeleński, što ova ljetovališta čini mjestom punim kulture i povijesti.
Stanisław Witkiewicz dolazi u Lovran tražeći spas za svoje zdravlje narušeno tuberkulozom. Njegov boravak u ovom pitoresknom mjestu trajao je u dva razdoblja: od 21. listopada 1904. do 8. svibnja 1905., kada se preselio u vilu Atlantu, te od 4. studenoga 1908. do smrti 5. rujna 1915., kada se preselio u vilu Gianni. i središnji. Tijekom boravka u lječilištu umjetnik se borio s uznapredovalom fazom tuberkuloze zbog koje je njegovo fizičko stanje znatno oslabilo. U tom razdoblju naslikao je svega nekoliko slika, a najviše se posvetio književnom stvaralaštvu.
Fotografija 38 – S. Witkiewicz, “Pensjon Central” – Lovran 1911.; Izvor: Rocznik Podhalański, 2016., broj 11, stranica 173, iz zbirke Marije Witkiewiczowe – 1911.
Tijekom boravka u Lovranu, Stanisława Witkiewicza posjetio je njegov voljeni sin Stanisław Ignacy Witkiewicz, koji je bio poznat kao “Witkacy”. I mlađi Witkiewicz posjetio je ovo pitoreskno mjesto u prvom desetljeću 20. stoljeća i ovdje ostavio nekoliko svojih slika nadahnutih ljepotom i atmosferom ovoga kraja.
Villa “Atlanta” temeljito je renovirana 2014. godine, vraćajući joj nekadašnji šarm i ljepotu. Dana 26. studenoga 2015. na pročelnom zidu zgrade otkrivena je spomen ploča u spomen na Stanisława Witkiewicza. Ova inicijativa bila je posveta umjetniku iz poljskog Ministarstva kulture i nacionalne baštine.
Fotografija 37 – Villa Atlanta ima spomen ploču posvećenu umjetniku. S. Witkiewicz – ; Izvor: Rocznik Podhalański, 2016., br.11, Małgorzata Vražić – 2015., str.174
Abacju je posjetio i maršal Józef Piłsudski. Ondje je prvi put boravio 1910. godine, došavši spasiti svoj brak nakon burne romanse. Sljedeći boravak dogodio se 1914. godine, pola godine prije izbijanja Prvog svjetskog rata. Tijekom svojih posjeta Hrvatskoj Piłsudski je često posjećivao Stanisława Wyspiańskog, koji je bio značajna osoba u umjetničkim krugovima toga doba. Valja naglasiti da su obojica bili u srodstvu, što je njihovim susretima davalo osobni i obiteljski karakter.
Fotografija 39 – Ploča posvećena J. Piłsudskom, Opatija 2007.; Izvor: Foto Monika Waligórska – 2014
U ljeto 1938. Lovran je posjetio Ignacy Mościcki, predsjednik Druge Poljske Republike. Iako je njegov boravak službeno bio godišnji odmor, postoji pretpostavka da su se važni politički pregovori odvijali pod krinkom godišnjeg odmora. Ovi tajni razgovori možda su bili odgovor na rastuću prijetnju njemačkih nacista i zahtijevali su potpunu diskreciju i vrijeme za razmatranje. Vrijedi dodati da su u to vrijeme Lovran i Abacja bili pod talijanskom kontrolom.
Predsjednik Mościcki to je razdoblje proveo u impresivnoj vili San Michele, smještenoj na samoj obali mora. Danas je ova vila u vlasništvu ruskog oligarha povezanog s Gazpromom i Rosnjeftom, što ovoj priči daje dodatni smisao.
ŹRÓDŁA
Pierwsza emigracja – Potomkowie:
Autir: Walo Jerzy, Źródło: Polonia w Bośni i Hercegowinie w okresie międzywojennym i Polacy w Jugosławii
http://naszaprzeszlosc.pl/files/tom081_05.pdf
Źródło: Croatia.hr – Istaknuti Zagrepčani poljskog porijekla, 13.02.2013
Slavoljub Eduard Penkala
Autor: Fulanović, Slavoljub Eduart Penkala, Źródło: Hrvatska tehnička enciklopedija
https://tehnika.lzmk.hr/penkala-eduard-slavoljub/
Henryk Sienkiewicz,
Dalibor Blažina, Ogledi i rasprave o poljskoj književnosti i njezinoj hrvatskoj recepcij, Katalog Knižnica grada Zagreb, str 294, https://katalog.kgz.hr/pagesResults/bibliografskiZapis.aspx?¤tPage=1&searchById=1&sort=0&spid0=1&spv0=OPATIJA-HENRYK+SIENKIEWICZ+U+OPATIJI&xm0=1&selectedId=236003142
Henryk Sienkiewicz, Józef Piłsudski
Autor: Irina Ližević, Źródło: Sušačka revija broj 65 – nezaboravnija Opatija
http://www.klub-susacana.hr/revija/clanak.asp?Num=65&C=13
Stanisław Witkiewicz i Opatija
Autor: Tomasz Bocheńskie, Źródło: Witkiewiczowie w Lovranie, str 203-213
https://repozytorium.amu.edu.pl/bitstream/10593/2109/1/bochenski_203-213.pdf
Stanisław Witkiewicz, Józef Piłsudski, Stefan Żeromski, Stanisław Ignacy Witkiewicz (Witkacy).
Autor: Małgorzata V r a ż i ć, Lovrańskie pejzaże – polskie dylematy. Stanisław Witkiewicz w Lovranie
Źródło: Rocznik Podhalański nr11 2016
http://mbc.malopolska.pl/publication/15134
Stanisław Witkiewicz, Józef Piłsudski, Stefan Żeromski, Stanisław Ignacy Witkiewicz (Witkacy), Henryk Sienkiewicz, Maria Konopnicka, Tadeusz Boy Żeleński, Ignacy Mościcki
Autor: Izabela Gass, W drodze do wód. Kurorty Belle Epoque – Abacja i Lovran, Źródło: PAN w Warszawie –
Maria Konopnicka
Autor: Stanisław Fita, Nieznane listy Mari Konopnickiej i Mari Dullębianki do Stefanii Wekslerowej EJ. 1908-1910. , Źródło: Czasopisma humanistyczne Pamiętnik Literacki : czasopismo kwartalne poświęcone historii i krytyce literatury polskiej 91/2,2000, str.183,185
Ignacy Mościcki
Autor: LjubinkaToševa Karpowicy, Ljetovanje poljskog predsjednika Ignacyja Mościckog u Lovranu lipnja 1938. Godine, Źródło: Sušačka revija broj 76 http://www.klub-susacana.hr/revija/clanak.asp?Num=76&C=21
Artykuł został napisany w ramach projektu Akademia Dziennikarstwa Obywatelskiego na Wschodzie
Također pročitajte ovaj članak na poljskom
“Publikacja wyraża jedynie poglądy autora/ów i nie może być utożsamiana z oficjalnym stanowiskiem
Kancelarii Prezesa Rady Ministrów.”
